Put ka nepoznatom
Stefan Antić 1/2
Školska 2014/15.
Postoji samo sreća iz kosmosa koja opredeljuje ljude na donošenje odluka. Svoju sreću iz naših želja gradimo sami. Kada želje dostignu one završne granice, to znači da mi pomišljamo da smo svemoćni, i da iz nas isijavaju zaslepljujući nagoni ka ostvarenjima naših snova. Misli moraju biti artikulisane. Kako sve oko nas, ono što dobijamo i gubimo, izgleda nakon svega? Zar kao beznađe, u kome se nalazi mnogo onoga što smo korisno uradili u životu, spaljeno i porušeno od strane naše pohlepe? Možda je to samo iluzija, samo kratka „optička varka“ koja, ipak, označava putokaz u nešto što je dobro? Gilgameš je imao jednu sveobuhvatnu želju: za večnim životom. Ipak, koliko maha će uzeti nečije postojanje, to određuje Bog. Ali, koliko mi daleko možemo da odemo da bismo uradili nešto korisno za nas same? To je dovoljno daleko da odlazimo na put ka nepoznatom, boljem ili gorem. Gilgameš je otišao dovoljno daleko, u svet razuma i umnosti. Međutim, to nije bilo konačno odredište. Umnost je jedno jednostavno sredstvo koje služi za ostvarenje mnogo komplikovanijih želja. Tako je Gilgameš umnost koristio kako bi ostvario svoj plan, i na sve moguće načine vapio ka svom cilju. U trenucima kada očaj vlada i kada mislimo da se sve sručilo na nas, neki deo volje za nečim biva krajnje neophodan da bismo nastavili dalje. Sreća nastaje iz našeg uma, čija dužina određuje njenu uticajnu amplitudu. Gilgameš je time postao manji simbol za brzopletost. Gilgameš, tek što je ušao u čari uma, već je iz njega protekla želja koji bi mnogi uz njega upražnjavali. Sada kada upada u dubinu svoje aure, iz koje na površinu i videlo izlazi sve što mislimo, osećamo, maštamo ili želimo, Gilgameš nije ni svestan da upada u ogroman sudbinski bunar bez dna i da tako izgubljen samo pliva u očajanjima svoje želje kao davljenik. Pred njegovom, ili bilo kojom drugom, tuđom željom, razum se ne sme izgubiti. Razum je mera pribranosti i svesti. I pored svega, Gilgameš je morao da zna da nikada ništa ne mora biti dobijeno ili potpuno izgubljeno. Naime, nakon svega, Gilgameš je u svom tom nespokoju izgubio prijatelje. Njegovi prijatelji, iako besni i nerazumni, bili su jedina bića u njegovoj sreći. Postojanje bez prijatelja je lažno postojanje. To je dokaz da je greške lako napraviti, i da talase misli i želja moramo sami navesti da udaraju u obale naših života.




Ostavite komentar