Usmena kultura Starog veka
Stefan Antić 1/2,
Školska 2014/2015. godina
„Zaista, zrak sam samo“? Zar se to Gilgameš nikada nije zapitao, zar nikada to pitanje nije postavio u bolnim kricima za večnim životom? Duša mora biti ispunjena emocijama i stavovima, bez kojih naše ličnosti ne postoje. Tako je usmena kultura sačuvala Gilgamešovu istinsku želju za večnim životom, želje i stavove mnogih koji su svoje duše ostavili na bojištima Troje zbog lepe Helene. Ipak, želje su onaj najopasniji deo svih nas, koji je ukopan u naše aure. Pa ako su umni ljudi, širokih pogleda na svet, definisali su život kao skup želja, da li je onda i život opasan? Ne, životom se usmena kultura koristi da opiše postojanje Gilgamešove umnosti, želju Nojevu da spasi život na Zemlji i dovoljno dugo plovi po beskrajnom biblijskom potopu… Usmena kultura je čuvar svih nas. Svaki nam stih otpevan hrapavim i prodornim rapsodovim glasom indirektno ukazuje na nečije postojanje. Bez onog dela usmene kulture koji čini istoriju, „ogromne šake zaborava“ odavno bi nas obuhvatile i odnele sa sobom. Tako je istorija sačuvala Nojevo delo i četrdeset dana beznađa u ljuljanju broda na beskonačnostima biblijskog potopa, razvratni karakter Sodome i Gomore, kobno ljudsko delo Biblije zbog koga smo danas tu gde jesmo, urlike ranjenih ljudi oko zidina Troje…
Međutim, usmena kultura dušu „hrani“ i naukom. Iako naučnici gledaju sve ovozemaljske tekovine kao saznanje, nisu emotivno i psihički klonuli. Usmena kultura „podseća“ naučnike na ostatak života koji oni poseduju. Ipak, naučnici su i na dušu pogledali kao saznanje i uspešno izmerili da je njena masa dvadeset jedan gram. Ali, usmena kultura im ukazuje da je u tom dvadeset jednom gramu sve što je ikada živelo i postojalo u njima. U Starom svetu, nauka je tek bila u razvoju. Rapsodi, pevajući, nisu ni slutili da utiču na razvoj umetnosti. Spasavajući živote od „ogromne vode“, Noje nije ni bio svestan da je uticao na razvoj teologije, istorije ili književnosti. Naime, bez usmene kulture Starog sveta, ipak, ne bismo postojali ni sami mi u obliku u kome smo danas. Naši životi bi trajali u prahu, snu i privremenosti. Postojali bismo da bismo pali u zaborav, a usmena tradicija nas čuva u svojoj zbirci koju otvara onaj koga ne znamo, a zahvaljujući kome živimo.




Ostavite komentar