Hej, nisam ti to pričala
Školska 2014/15.
Pavle Ramah, IV8
Bila je to jedna čudna klupa, crvena i zelena, izgubljena u svežini proleća. Nalazila se pored reke koja je šaputala nežno, tiho, meko, spev tajne namenjen samo odabranima da čuju. Na njoj ona i ja, u vazduhu uspomena na kišu.
Gledali smo se, ili sam bar ja gledao nju. Usne su joj plesale, mirno, odlučno i čak pomalo drsko. Oči su joj čuvale nevidljive i slepe zvezde koje čekaju noć i tamu da puste svoju svetlost.
Na njeno pitanje odgovorio sam odmahivanjem glave.
Reči koje su usledile bile su nezaustavljive poput lavine, ali i nekako bestelesne i elegične, za mene neuhvatljive. Nisam znao šta one znače, prolazile su pored mene poput maslačka u vetru i gubile se iza zamišljenog horizonta, neobično bliskog, tu, na dohvat ruke. Jedan vodomar, veselo šarenog tela, proleteo je pored mene i ja sam bio ubeđen da je on plod moje mašte.
Svakim proteklim trenutkom njene reči su postajale sve bolnije, kao da ih oštri neki nevidljivi nož. Kao odgovor, moj dah je gubio dubinu i nestajao, zagušen ritmom srca.
Kada me je pogledala, konačno u tišini, učinilo mi se da nešto puca: tu, tamo, onde, ovde. Učinilo mi se i da je klupko koje obavija ceo svet sasvim razvejano. Nisam znao šta da kažem, nisam umeo da skupim dovoljno reči. Nisam ih ni imao.
Hej nisam ti to pričala, rekla je, a ja nisam znao na šta tačno misli. A onda se nasmejala i bio sam baš tamo gde i treba da budem, na klupi boje lubenice, čije smo jedine dve koštice, crne tačkice, bili ona i ja.
Par časova kasnije, kiša je ponovo počela da pada.




Ostavite komentar