„Poznajem mnoge ptice. Nijedna nije učena, a ipak znaju da lete, jer je to živ produžetak njihovog zagrljaja sa vetrom i visinama“
Prvo mesto na konkursu Smotra ćiriličke pismenosti ,,Čitaj lepo piši“ 2015.
Narodna biblioteka „Stojan Trumić“ iz Titela
Ana Kovačević IV7
Onako kako lišće šumi, tako i ja šapatom saopštavam sledeće.
Sunce će vas naučiti da mrzite. Mrzeće svetlost kojom vas obasjava i toplinu kojom vas greje. Otkrivaće sve ono od čega biste radije skrenuli pogled. Dan donosi krivicu, sramotu i iskrivljenu, ali surovu istinu. Bežite od sunca.
Suze će vas naučiti da praštate. Hladiće vaše zažarene obraze, tešiće vas. Podsetiće vas da ste u duši duboko, duboko, ipak, ranjiva i dobra osoba, jer kamena srca ne plaču. Oprostićete im, oprostićete i suncu, jer niko nije dovoljno velik da u sebi drži toliko zla i mržnje prema svetu. Opraštate im jer patite.
Noć će vas naučiti da volite. Kada sve živo spava i vazduh miriše na smrt, naći ćete snage da držite oči otvorene za one kojima ste potrebni. Uživaćete u miru i tišini i prigušenom glasu nekoga ko nema ništa; ni sna, ni volje, ni ljubavi, ni vere. Ništa sem omče oko vrata i vas.
Kiša će vas naučiti da cenite. Njen miris podseća na smrt. To je pročišćen, rasterećen vazduh, olakšanje i lišće u blatu koje natopljeno truli. Kiša vas hladi i spira suze, smiruje. Biće bolje, ali dobro je i ovako.
Krv će vas naučiti da čuvate. Sopstveni i tuđi život. Kap krvi na prebledeloj koži juri kroz svaki, baš svaki deo tela. Čuvaćete je kao najdragocenije blago. To je dokaz da ste živi.
Ruke će vas naučiti da tugujete. Najviše bole one koje vas nikada nisu dodirnule, a bile su na vašem ramenu, vašem licu, u vašem naručju.
Pobeći će vam suze i oprosićete im, jer će se vratiti. Ali kada jednog dana nestanu bez traga, naučićete da tugujete bezizražajno, kao lutka što kroz staklene oči posmatra zvezde.
Sećanja će vas naučiti da umirete. Ako preživite, smrti se više nećete plašiti. Postaće vaše spasenje i jedini izlaz, jedini odmor od svega koji ćete ikad dobiti. Ali ga ne zaslužujete, ili bar ne još.
Bol će vas naučiti da ste još uvek živi. I kada pomislite da ne osećate više ništa, da ste hodajući leš, bol ostaje. Ležaće razliven po svakom kutku vašeg uma, tupim udarcima podsećati da ste ipak samo sa nesrećom, živ čovek, a ne demon bez srca, ili prazna mašina.
I na kraju jutra će vas naučiti da istrajete. Koliko god da je tamna i nesrećna noć, dočekaćete jutro, a zora je nada koju vredi sačekati, za koju vredi živeti.
Ali kako se spasti? Kako leteti? Poleteti, zapravo, iznova i iznova. Biće vas strah i u tome je čar; vi znate nešto što niko ne zna, ono što ste dobili iz utrobe zemlje i što ste čuli dok vetar huče. To će vas izbaviti.




Ostavite komentar