Parabola o stolici

Parabola o stolici

Jednom tako dođe čovek u jedan beskrajni prostor okružen ništavilom zbog kojeg beše mračan i neodređen. Nekakav isto tako neodređen glas reče mu da sedne na stolicu koja se videla u mrklome mraku tome. Beše to fina, lepa fotelja, prekrivena braonkastom kožom. Čovek, čije ime ne znamo, čija istorija nije bitna, jer kao da je nema, čovek koji nema sećanja na događaje pre dolaska ovde, nema prethodnog znanja, ništa sem svoga razuma i svoje svesti, zavali se u tu udobnu fotelju čije značenje i funkcija nisu bitni. Pred njim se pojaviše zajedno Bog i đavo. Bog beše desno, a đavo levo. Oni se ne micaše, bejahu u nekoj svojoj formi da bi ih čovek mogao lepo videti i apsolutno se ne mrdaše, stajaše kao kipovi pred čovekom. Onaj neodređen glas pitaše čoveka da mu odgovori na sledeće pitanje: „Ko je ovde Bog, a ko đavo?“ Čovek pogleda desno i istog momenta odgovori: „Bog jeste desno, a đavo jeste levo.“ Kako to reče, ništa se ne desi – mir i tišina, a ovi pred njim se ne pomeraše. Pogleda čovek Boga, pa zatim, siguran u svoj odgovor, reče, razmišljajući naglas: „Tačno sam odgovorio, to znam, ali ništa se ne dešava… Samo ovaj prijatan mir… Znam da sam u pravu; odgovor i pitanje su jednostavni i očigledni.“ Bog i đavo se ne mrdaše. Prolazi vreme u ovome beskrajnom neodređenom prostoru; decenije, vekovi, a možda i eoni i milijarde godina… Možda su prošli kvadrilioni i više, a čovek još bejaše zavaljen u svojoj stolici, sedeći u nekom miru. Pogleda čovek Boga, a zatim pogleda đavola i tad mu, odjednom, polako prođe jedna misao čudna. „Znam da sam odgovorio tačno, ali zašto se ništa ne dešava? Čemu ovaj mir? Ma… jesam li bio u pravu?“, pomalo sumnjičavo zapita se on. Prođoše ponovo godine, a blaga sumnja koja nasta tu i osta. Pogleda on ponovo obojicu – prvo đavola, pa onda Boga. „Ma daj, ne preteruj“, reče on sebi istog momenta. „Sam znaš da si tačno odgovorio; očigledno je, vidiš ih obojicu pred sobom; vidiš ko je ko, znaš ko je ko… Nije valjda da nećeš verovati sebi samome?“ Onda opet stade zbunjeno i ponovo pogleda Boga, pa zatim đavola. „A jesi li ti, Bože, Bog, a ti, đavole, šavo?“, zapita se on. „Đavo laže; on je neistina, on je zlo, on obmanjuje…“, prođe mu ta misao kroz glavu tog trena. Pogleda on zatim Boga, a onda, ponovo, zbunjeno đavola. „A da nije mene đavo obmanuo? Nisi li ti možda Bog, a ovaj desno đavo?“, zapita se on i oseti blagi nemir u sebi. „O, konačno se nešto dešava ili mi se samo čini…“, reče, a zatim se pojavi blagi osmeh na licu njegovome. „Pa da, pa da, pa… Kako bejah glup ja… Ti si, u stavri, šavo…“, reče i pokaza prstom ka ovom desno. „Ti, ti si đavo, a ovaj levo jeste Bog.“ Kako to reče, ali još uvek sumnjičavo, tako mu se ta ideja stvarno svidela, a polako mu se takvim činiše sve više i njihovi likovi pred njime. Polako mu ovaj levo posta blizak, blag i miran, a ovaj desno sve više ličaše na nekakvoga prevaranta, zlikovca, kao da mu se otkriva: „Tačno, tačno, ta… Zato se ništa ne dešava, jer sam pogrešio… Au, kako je đavo dobar prevarant. O, kako si inteligentan, đavole, o, kako lukav si ti! Opasan si ti; genijalan! Boljeg prevaranta video nisam… A, ne, preveranta, ne… Ti si umetnik! Ovo je ravno umetnosti! Ovo je ravno nauci!“, reče on oduševljeno nakon svog, kako mu se činilo, otkrića. Sumnja mu je nestala. Bog i đavo još uvek bejahu nepomični. „O, kakav si ti genije! Ovo je najbolji trik – donedavno sam verovao da si ti ovaj levo, a ne desno, onda posumnjao pa sumnjao… A, u stvari, ti desno, a ne levo! Kako me prevari! Kako sam glup bio…“, reče on i skoči sa stolice uzbuđeno, konačno osećajući nekakvu promenu, neko dešavanje. „O, ti, čoveče, jesi li siguran da si u pravu? Da li je to tvoj odgovor“, zapita ga isti onaj glas sa početka. „Apsolutno. Tvoja ćutnja me je ubedila“, reče čovek, a glas doda: „Ne, nije ona“.

Ključne reči:

Ostavite komentar

Your email is never published nor shared. Sva obavezna polja su označena *

*