Moj svet, moj štit
Slika je bila pomalo nejasna i mutna. Bilo je teško razaznati oblike, ali je četkica nastavila da radi i slika se polako izoštravala. Boje su se razlivale i stvarale najlepši prizor.
Plava. Plavo nebo bez oblaka i po koja ptica na njemu koja je slobodno letela i posmatrala svet ispod sebe. Plavo more, puno talasa koji su se dizali i spuštali, spirajući sve ispred sebe. Smeh ljudi je dopirao iz daljine, ali se mešao sa zavijanjem vetra i polako gubio. Žuta. Žuto sunce je sijalo, a žuti zraci su se prelamali na površini vode. Stvarali su odsjaj nalik na zvezde. Zelena brda u pozadini, ispunjena šumama, su delovala tako mirno i tajanstveno. Ta mirnoća je polako iščezla u plamenovima crvenog cveća. Plamenocrveno sunce je sada već zalazilo. Nijanse najlepših boja su bojile more i stapale se sa njim. Sunce je za trenutak prestalo da sija i boje su iščezle.
Četkica je tada stala. Stale su i boje. Slika je sada već bila jasna. Bio je to štit. Onaj koji nas štiti od realnosti i zaklanja od nje. Sve na njemu je bilo tako mirno, ali u isti mah i živo. Prizor je bio beskonačan i nestvarno lep.
Aleksandra Lisavac I-4




Ostavite komentar