Oh, to je to

Oh, to je to

Školska 2014 /15.
Sofija Gverić III1

 


Pazi! Ako paziš neće ti se dogoditi. Šta? Neću paziti. Jer kada se zvonko bude čulo kroz prašinu straha, ja ću želeti samo jedno. Da skočim. A kada me iz daljine povuče grubim konopcima i okači o štap, ja ću leteti. Da, vremenom možda i preraste u nešto što ne pripada sadašnjici, da i meni će dosaditi, ali dok traje pustiću svoje korenje i zariti se tačno u staklo. Moći ću da osetim fizičku nelagodnost na svom telu, delovaće i na moj unutrašnji svet. Ja želim. Da li je pogrešno želeti nešto pogrešno? Želim! Moj mozak će se raspršiti u hiljadu sjajnih komadića u tri sekunde. To je stvarno bolesno. Šta je bolest? Stanje kada ne izgledaš isto kao i svi i ne želiš istu stvar kao svi. Onda sam ja bolesna. Jedan, dva, pet. To je bolest. Prihvatiću.
Kamen. Udari me, a ja ću ostati u mestu, mirna. Jer moj život ima smisla samo kada ja to poželim. Deljenje. Besmisleno rasipanje svoje mašte, tela, tankih žila. Ako ostanem bez žila, makar ono što kuca bez prestanka neće više tražiti od mene da ležim. Ako uspem i da ostavim sve iza sebe i udarim u zid, pustiću svoj busen srećom. Ali kada svako parče glupe, glupe zapisane stvarnosti slučajno padne tamo gde pripada, okončaću pokrete prstiju, šaka, ruku.

Dragoceni život i dragocena sreća. Ja bih čak bacila dragocenost u zaborav…

Previše toga ne pušta rast moje zelene volje, ali jednom će i ona biti zadovoljena.

Ključne reči:

Ostavite komentar

Your email is never published nor shared. Sva obavezna polja su označena *

*