„Tajna stvaranja sačinjena je od bezimene iskonske svetlosti koja živi u svakome od nas, a da često ni sami nismo svesni njenog postojanja“

„Tajna stvaranja sačinjena je od bezimene iskonske svetlosti koja živi u svakome od nas, a da često ni sami nismo svesni njenog postojanja“

Maturski rad, 1.6.2011.

Nikola Vojinović

 


 

 

Ne znam kako je to umreti. Kako je to udahnuti, a ne osetiti vazduh u plućima, kako je to otvoriti oči i ne videti, oslušnuti, a ne čuti ništa, dodirnuti prazno ništavilo i osetiti…ništa. Kako je to ne misliti, kako je to spavati ali nikada više sanjati? Znam samo da se opirem, opirem kandžama smrti, sa sada jednim štitom manje. I sve što vidim, vidim samo kako tka i buja i cveta i rađa i sija ovaj život i svakoj formi i obliku. A molim se Paviću, Crnjanskom, Andriću, Šantiću, Šekspiru, Disu, Geteu, Dostojevskom, Ničeu, Selimoviću, Čehovu, Rani Maniki („Mati pirinča“), Bulgakovu, molim se za mali prah reči… Da ga pospu po meni, da u moju pljuvačku stave reči, stave svetove, da pobegnem smrti i ja, kao što su oni.

 

Tako u meni gori jedan plam, možda Ničeov i noću me tera da pišem. I ja se odazivam, odazivam se čak i u onim noćima Volandovog meseca… Ali, treba više da čitam, više da sagledavam život, da plamen u meni poraste… Hoću da postanem požar! Hoću da se u meni spoji: izlomljeno moskovsko Sunce, Verterova nežnost, izgubljeni Hazari i princeza Ateh i njena dva ogledala, Sumatra i plač nad Beogradom i FINISTĖRE  i njen spas, život jer on je besmisao kao i smrt, Sidarta i Demijan, Julija i kako pati što je Romeo Romeo, nesrećne porodice od kojih je svaka nesrećna na svoj način, Jelena, žena koje nema, Anika i Mara milosnica i Ćorkan i Švabica, Smerdjakov koji s pravom pita kako je Gospod prvog dana sazdao svetlost, a Sunce i Mesec tek četvrtog; peti prokurator Judeje, konjanik Pontije Pilat, veliki inkvizitor koji je uzeo Rim i mač, Raskoljnikovljeva griža savesti.

 

Neka se spoje, neka hrane plamen u meni, možda Heraklitov iz koga je sve i u koji se sve vraća. Da u pepelu koji ostaje u meni, ostanu lepote pisaca, lepote književnosti – najvišeg vida ovog postojanja!

 

Iz praha i pepela rađam novog feniksa, nove misli moje: „Crni kamen koji može svaku svetlost da upije. A kada se nalazi u mraku, ostavlja ljude da sijaju sopstvenom svetlošću u mraku. Oni koji sijaju jarko jesu oličenja jačine koju poseduju. One svetlosti koje trepere su, zapravo, slabići. Nisu dostojni svojih krila. Trebalo bi im zabraniti svaki let. Ali, prava suština je… Oni koji svojom dušom trepere predstavljaju opasne zone. Jer nikada ne znaš da li će svetlost nestati baš u trenutku kada treba da uploviš u njihove luke. Kada možeš da izgubiš dušu i vodama tame, ogrebavši se o ivicu stena i tonući duboko i žudeti za treperavom svetlošću. Zato upij Marcijale, upij sve svetlosti ovog sveta! Za mene, jer samo za mene bi to učinio. Da sijaš večno za mene.“ Stvorio sam:

„Lapis lazuli oko njenog vrata

I njene oči, oči plavog neba

A ispod crnih grana u noći

U belom moru, dave se dva

Lapis lazulija.“

 

Gledam u Sunce i znam, znam da mi se osmehuje Šamaš. Misli na mene. Stvorio sam i Nemo Nemisa koji sedi s desne strane Mefistofelesa. Rodio sam i Varona koji krvavim prstima sa zarđalom krunom oduzima život hladnim pogledima. Iz plave krvi hartije nastala je gospođa B. koja je rekla dečaku  da potraži besmrtnost ispod narcisa u bašti. Tu je Silvan, filozof, koji je posao kiša koji je mračni pokrov vodeni zalasku Sunca, koji u kapi vidi zvezde. I noću u sne, u sne, u sne stvaram, i tu život buja.

 

Već sam četiri puta vaskrsao oca, četiri puta štit – moj Marcijal, samo me je za tren koliko traje treptaj oka, treptaj sna, branio od kandži smrti.

 

Eto, to su moje misli, samo jedan njihov deo. Tu su i tuđe misli koje su duboko u meni urezane, kaju čuva ptica u grudima sve dok je neko ne oslobodi napolje. Nadam se da u meni leti pčela bez žaoke i Antihrist sjajni, život koji nije uzela smrt. U meni je želja za postojanjem i misao u meni raste noću, pred san. Kako ne mogu da je kontrolišem, kako se izmigolji iz duše moje, silazi u olovku i ja gradim, najlepši oblik života. Sini, sevni, zagrmi u meni! Ovo je vapaj moj za umetnošću, za pričom i pričanjem, Šeherezadom čiji život traje, za Askom i njenom igrom.

 

Završavam rečima Bulgakova zato što tako želim, zato što su divne, zato što su i one tajna stvaranja, svetlost Ha-Nocrijeva u kojoj se kupa Zemlja moja: „Tama koja je nadolazila sa mora prekrila je grad koji je prokurator mrzeo. Iščezli su viseći mostovi koji spajahu hram sa stašnom Antonijevom kulom, sa neba se spusti bezdan i pokri krilate bogove na hipodromu…  Nestao je Jerušalaim grad, kao da ga nikada nije bilo na svetu.“

Ključne reči:

Ostavite komentar

Your email is never published nor shared. Sva obavezna polja su označena *

*